NADA

BUREK #8 – Aleksandra Đorem

U narednom periodu u našoj rubrici NADA objavit ćemo deset najboljih literarnih radova, fotografija i videozapisa koje su srednjoškolci iz cijele Bosne i Hercegovine poslali na konkurs “Burek, Burek, Бурек.”

Danas čitamo rad koji je napisala Aleksandra Đorem.

Noćas, gledajući u zvijezde zapitala sam se šta je to sudbina. Mogla sam da čujem sopstvene otkucaje srca, shvatajući da cijeli svoj život u stvari živim na granici. Često sam znala da posmatram bolne grimase i lažne osmijehe na licima mojih sugrađana. Umorni su svi od tog rata, napetosti, tenzija i politike koja nam se nameće, ali najviše od mržnje.

Sarajevo moje milo bole li te još uvijek one devedesete? Istočni dijelu srca mog, pamtiš li svog brata, pamtiš li kada si mu kao čedo istrgnut iz naručja? Znaš li ko si? Reći ću ti da smo nekada bili jedno. Sarajevo, dušo moja, ispričaj svijetu bolnu priču o mračnom periodu. Nezaboravi reći kako je jednog proljećnog dana pucao brat na brata. U jednom danu izgubili smo sve.

Vrisak nevinih ljudi vinuo se u nebesa, a Sarajevo je tada plakalo krišom, da ga ne vidi niko. Hej ti, neznanče, znaš li da se ovdje ginulo bez povoda i razloga? Pričaj o svemu čemu si svjedočio. Ispričaj kako su te ti grozni ljudi podijelili. Nisi više isti, niko nije… Pričaj im, Sarajevo, o mom centru svijeta, o mom Sarajevu.

Narod je ginuo. Masovno. Postajalo je sve gore i gore. Da li je iko u toku rata mislio na posljedice i buduće naraštaje? Poslije više od 20 godina posljedice osjetim u svakom dahu vazduha koji dišem. Jedno, a dvoje. Svi sve znaju, ali u stvari niko ništa ne zna. Ta zamišljena granica boli više od svake druge. Niko ne zna šta znači živjeti između dva raličita svijeta. Pričaj, Sarajevo moje, ali samo istinu. Ne mogu da žmurim na sve ovo, praveći se kao da se ništa nije desilo, a jeste, ali žmurim, možda je tako lakše. Kad otvorim oči opet će zakucati istina. Ona lebdi nenametljiva, skromna poput mlade djevojke, čeka da je neko vidi.
Sarajevo moje, mlađi brat danas rijetko pita za tebe, kao i ti za njega. I ne pamti te. Živi neki novi sjaj… I ti ne pitaš za njega…

Zar nije dovoljan svaki onaj život nevino oduzet, kao opomena da se više ne ponovi. Hej, ljudi, pa ovdje se ginulo! Granica nas podijeli na Srbe, Bošnjake i Hrvate.

Hajde, Sarajevo moje drago, kaži svijetu ono što si mi šaptao jedne julske noći na Vidikovcu. Dok sam nijemo stajala i posmatrala tvoja svjetla, ljepote i granice, milo si me milovalo vjetrom po licu i šaputalo da si nekada bio bolji i ljepši, da se tvojim ulicama viorio žamor života i da je to sve izgubljeno u jednom danu, kada te svaki pucanj i izgubljeni život bolio kao nikada prije i da danas ponosno gledaš u svoj istočni dio, gledajući kako radi, a u isto vrijeme shvataš da je to dio tebe i da sam ja tvoja, pa mi kažeš još da s osmijehom na licu skupljaš komadiće davno izgubljenog sebe, a onda nastupa kiša, ona ljetna, koja mi je dala znak da plačeš i da te boli. Reci glasno…

Polako sam čučnula, skupila sve svoje molitve, za tebe Sarajevo, u naručje svoje i poslala ih na nebesa. Vjerujem i ja kao i ti. Daj im Bože snage da oproste. I jedni i drugi, da sagrade, ako još mogu, mostove koji ih povezuju da ova netrpeljivost i mržnja što prije ispare. Često se sapletemo o tu prošlost, pa u mržnju skrenemo. Rat je besmisao. Voljela bih da ti pripadam, kao nekada naše majke i očevi, da upijem duboko mirise tvojih ulica, da urežem u pamćenje svaki tvoj pejzaž i da u životu svakom neznancu pričam o tebi. Da te zavoli svako. Svaki tvoj dio…Ovako kao što te ja volim. Voljela bih ta nazvati ”svojim Sarajevom”, ali ono u suštini nikada i nije bilo moje, jer to ”nije naše”.

Mjeseče ti koji mi se upravo smiješ ove čarobne noći osvijetli puteve moje i reci mi kako da popravim sve ove stvari. Daj mi neki magični štapić. Možda baš ja budem ta koja će ova dva neba spojiti nekim brvnom, mostom, ćuprijom, rukama. Ti neznanče koji ovo upravo sada čitaš, šta god da ti se desilo znaj da se u prošlosti ne živi. Zapamti da žive rane uvijek zacijele, zacijele i one na duši, ali ostane ožiljak, ostane Istočno Sarajevo, kao opomena da se neke stvari ne ponove. Otkriću ti tajnu, za ljubav je potrebno najviše dvoje, za mržnju najmanje dvoje. Na tebi je. Ti biraš!

Gradeći most između dva davno zaboravljena brata, mi u stvari gradimo sebe, gradimo život. Sreća. Tolerancija. Mir. Razumijevanje. Korak po korak. Mi to možemo!