Svaka jedinka ljudskog srodstva ima svoju percepciju mira. Tužan čovjek će reći da je mir
kada nema briga u životu. Umoran čovjek će vam reći da je mir kada legneš nakon napornog rada,
a komšija ne galami. Svakom je njegov mir najbitniji ali da bismo došli do faze da svako može
zahtijevati opći mir, prvo čovjek mora biti miran sam sa sobom. Jer nema mira vani, ako se on ne
nalazi unutra. Znamo da na mlađima svijet ostaje, stoga je pravo mladih da rastu u miru. Trn se
oštri dok je mlad. Stoga nam se nameće zaključak da dijete odraslo u nemiru, neslozi i lošoj
zajednici uvijek nastoji djelovati onako kako je odraslo. Skup mnogo malih svjetova čini jedan
veliki, baš kao što mnogo kamenja čini dvorac. Da bi mir zavladao na zemlji, ljudi se prvo moraju
razviti u bića sposobna da vide sliku u cjelini. Svi ljudi „žele“ mir, ali kada ih pitamo šta je mir,
niko ne zna definirati isti. Time se nameće zaključak da je mir možda i najrelativniji pojam u
ljudskom postojanju. Mir se ne može održati silom, on se isključivo postiže prvobitno
razumijevanjem. Zar nije čudesno? Jedna zemlja, tri nacije, tri jezika istog porijekla, ljudi iste puti,
a kao da ljudi ne razmiju jedni druge. Ni riječi, ni djela, ni namjere… ili samo to ne žele?
***
Jedan nemirni mladić sjedio je pokraj nabujale rijeke. Kestenjasta kosa pružala mu se preko
plavih očiju. Sjedio je tako skvrčen na jednom starom panju. Gledao je uvis, u stablo jednog starog
bora. Bila je to šuma kojoj se divio. Zamišljao je kako ta šuma toliko gusto naseljena raste tu
godinama, uzima hranu i vodu iz iste zemlje a opet drveće ne uništava jedno drugo. Danima je
padala hladna kiša. Ni vrijeme u posljedni mah nije isto kao prije. Nemirno je i vjetrovito. Sa svih
strana pušu vjetrovi, što prirodni, što ljudski. Tok dana je proživio različite neprilike. U svojoj
multinacionalnoj školi gledao je ista lica kao i svakog dana. Gledao je mlade ljude koji se zbog
historije razjedinjuju, koji režu i podmuklo podbadaju jedni druge. Shvatio je da su se podle niti
ogovaranja zamrsile toliko da su šanse za njihovo otpeljavanje skoro jednake ustajanju mrtvog iz
njegovog groba. Nije volio sukobe među ljudima. Znao je da svako od nas posjeduje ono što je
potrebno za stvaranje mira na zemlji. Svi znamo voljeti, samo trebamo vježbati kako to znanje
koristiti u svim aspektima života. Oni koji su slobodni od ogorčenih misli sigurno će naći mir.
Ako nemamo mira, to je zato što smo zaboravili da pripadamo jedni drugima. Iz džepa je izvadio
pero i komad poderanog papira. Položio ga je na svoju butinu i počeo pisati pismo.
Ako ikad ovo pismo dospije do bilo čije ruke, bude sagledano od strane nečijeg oka i
percepirano od strane nečijeg razuma, onda se osjećam dužnim sa vama podijeliti nekoliko istina,
nužnih opstanku naše male Bosne. Bosna je, kao što je široj javnosti pozanto, zemlja dodira triju
svjetova: islam, katolicizam i pravoslavlje – dakle, Orijent, Bizant i Evropa. Ovdje žive, dopunjuju
se i sučeljavaju se u ovoj malenoj Bosni. Bogumilski stećci, munare i franjevački samostani
podjednako simboliziraju prošlost ove zemlje. Različitost i kulturno šarenilo Bosne bilo je, ostalo
je, i zauvijek će biti i njeno bogatstvo i njen teret. Stoga je hiljadugodišnja historija bosanske
kulture istovremeno i historija sukoba, osvete i izbjeglištva. Ovim pismom cilj mi je pozvati ljude
na nekoliko stvari. Trebamo se vratiti shvatanju naših korijena. Međureligijska raznolikost treba
i mora biti naša dika i ponos, da u ovako maloj zemlji imamo ovoliko bogatstva. To nema ni u
najvećim državama i gradovima svijeta. Naši korijeni su jedno, ali budući da smo različiti,
različito i poimamo neke stvari i imamo potrebu vjerovati u drugačije kao i biti drugačiji. Da nema
razlika, život bi postao monoton i nezanimljiv. Niko se ne rodi mrzeći neku drugu osobu zbog
njezine boje kože, prošlosti ili religije. Ljudi, shodno okolnostima, nauče šta je mržnja, a ako to
mogu naučiti, onda ih se može naučiti i da vole, jer ljubav je mnogo prirodnija našem srcu od
njezine suprotnosti. Silno je teško dosegnuti mir i sreću kad smo ispunjeni natjecateljskim duhom
i mržnjom. Zato je život ispunjen ljubavlju vrlo, vrlo važan i dragocjen za ljudsko društvo. Ljubav
i suosjećanje su neophodni, a ne luksuz. Bez njih čovječanstvo ne može preživjeti. Ratovi se vode,
mir se ruši zbog materije i to dovodi do toga da se svi ljudi poubijaju i šta smo onda postigli?
Otkriću vam. Tada neće imati ko da živi ni u miru ni u nemiru, jer neće imati ko da živi. Ne treba
uskratiti pravo mladima da žive zbog različitosti. Te razlike trebaju nas činiti prijateljima, a ne
neprijateljima. Želim vas pozvati na očuvanje nečeg od onoga sa čime smo se rodili i čemu
trebamo da težimo, a to su osnovne moralne i etičke osobine. Neka ovo bude drugo vrijeme,
vrijeme mira koje ima drugu dušu. Pozivam vas na slogu, uzajamno pomaganje, pošten rad pa i
pomirenje i oproštaj onima kojima se oprostiti može. Ljudi mogu biti bolji nego što jesu,
prosvjećeniji nego što jesu i tako bogatiji i u duši i u srcu, najkraće rečeno, istinski ljudi.
Smotao je svoje pismo, stavio ga u staklenu flašicu i pustio niz vodu. Nadao se da je istina da ono
što baciš nizvodno, naći ćeš uzvodno. Nadao se novom i boljem početku.
***
Govoreći o miru, govorimo o jednom stanju u kojem je nužna egzistencija svakojakih etičih
i moralnih vrijednosti. Govoreći o našoj Bosni, teško ćemo govoriti o miru. Dakle, nameće nam
se zaključak da nam u posljednje vrijeme nedostaju ove vrline. Naše postojanje i naš kraj je ova
zemlja. Ali i naša borba je ova zemlja. Sretne li su zemlje čija je historija monotona, što sa nama
nije slučaj. Ljudi su kao kamenje, a država je kao tvrđava. Kada je kamen dobro uvezan malterom
ljubavi, prijateljstva, uzajamne pomoći, poštovanja, empatije, iskrenosti, strpljena, razumijevanja,
dobrote, posvećenosti i neizostavno oprosta, onda je ta tvrđava jaka. Promjenom sebe jedino
možemo mijenjati situaciju oko sebe. Jer koliko god smo mali i na makro planu zanemarivi, ne
smijemo zaboraviti da smo dio sistema i da činimo isti svojom egzistencijom. Normalnom čovjeku
draži je jedan dan mira, nego godine patnje i tenzija. Promjenimo sebe, jer jedino tako možemo
promijeniti zajednicu.
Abdussamed Kadrić
JU Medresa „Osman ef. Redžović“, Veliko Čajno, Visoko.