Dragi prijatelju,
u dalekoj prošlosti, na raskršću između golog kamena i gustih šuma, dugovječno je plovila
svojim modrim i bistrim rijekama moja zemlja Bosna. Bijaše ona nedostižna želja velikih
vladara koji su njenim mirnim rijekama uzburkali tokove, a njen goli krš uzdrmali teškim
olovnim koracima. Vijekovima su narušavali njen mir, a ona prkosno žeđala za slobodom i
mirnim snom. Zaskakivale i proganjale su je sjenke zluradih koji su krali njene nevine snove.
Ona nije težila većim prostranstvima, tuđim carstvima i gradovima, uvijek je željela kao i njen
dobri čovjek spokojno zaspati u sjeni svojih zelenih šuma ili u toplini svoga gologa krša. Sretna
bi bila domovina kada bi samo glasni smijeh radoznale djece budio njenu usnulost…
Ali, smijeh u ovoj zemlji počesto bude zamijenjen gorčinom, a vjetar nanese miris baruta.
Znam da je čovjek stvoren da griješi… On žudi za novcem i bogatstvom, ali zaboravlja da je
njegovo najveće bogatstvo zemlja na kojoj stoji i na kojoj živi. Bogatstvo je moja, čežnjom
obojena sevdalinka, moj stećak koji gordo stoji, bogatstvo je ljubav do smrti moje
Hasanaginice… Bogatstvo je mir!
Sretna sam što živim u miru i što nisam iskusila kobne dane koji su pritiskali moju napaćenu
zemlju. Moji preci stajali su čvrsti poput bedema, a slobodu i spokoj su gradili oni pravedni.
Kada bi ljudi težili miru koliko teže prolaznim vrijednostima, nikada ne bi zaplakalo niti jedno
dijete i ne bi lijepu mladost ukrao zluradi vihor rata.
U ljubavi i miru želim živjeti! Želim voljeti svakoga kao da mi je od majke rođen i želim da
nas ne dijele. U životu, postoje samo dobri i loši ljudi! Ne želim ljude stavljati u kutije kao da
su predmeti koji nekome pripadaju. Pripadamo samo sebi, i tuđa različitost me ne plaši, ona me
poziva da je bolje upoznam i zavolim svaku razliku i svaku sličnost.
Najljepša livado Bosne, brza Neretvo, Jahorino, plahovita Buno, molim vas, oprostite nam!
Oprostite što mir polako gubi svoj smisao. Znam da mir žele oni koji ga nemaju, ali obećavam
da ćemo ga i mi čuvati. Ima još mnogo ljudi koji žele graditi ljepšu budućnost i živjeti mirno u
tvojim lijepim gradovima. Jer šta je Bosna i Hercegovina ako nema Sarajevo, Banja Luku,
Jahorinu, Mostar i Velež? Uistinu, veliki je blagoslov, probuditi se i nemati straha da ćeš danas
umrijeti, ili da će tvoje najmilije uzeti najveći neprijatelj mira – nespokoj.
Zahvalna sam što svako jutro ustajem sretna i u svom domu, okružena ljudima koje volim. Mir
je san svakog čovjeka koji voli, a samo oni, čiji životi su ustajale bare, žele ukrasti spokoj duše
svakoga čiji je cilj živjeti, a ne umrijeti.
Neću da proklinjem historiju, već odavno su utihnuli vihori zla nad ovom zemljom i istinski se
nadam da nećemo i mi postati djeca rata, nesretnog djetinjstva i brucoši neizvjesne budućnosti.
Moja domovina opstala je zbog inata bosanskog i ponosno se diže i hrabro korača prema
njavećim, jer tamo i pripada ovo jedinstvo vjera i naroda.
Dragi moj, dižem svoj glas iz bezdana u beskraj i pozivam te da glasno zavapimo : mi želimo
mir, jer mi smo budućnost naše zemlje…U nama se budi nezasita želja za životom, povezanošću
i srećom!
Tvoja prijateljica Dalila!
Dalila Bećirović
Gimnazija “Edhem Mulabdić” Maglaj