Draga Ivana,
otkad si otišla u zemlju gorkih zalogaja hljeba noseći kofere pune tuge, strahova i sumnje, nije
se mnogo toga promijenilo u gradu koji leži ispod našeg neba. Neretva je ostala ista –
veličanstvena, ledena, smaragdno zelena rijeka koja nam lukavo dijeli živote. Gimnazija je
ostala na istom mjestu, samo što se sada iz nje čuju veseli uzvici neke druge djece. Naš sokak
je još uvijek onako skučen, ali vješto čuva uspomene na naše odrastanje: od prvog susreta,
preko igranja i prvih izlazaka, sve do tvog odlaska.
Nije se mnogo toga izdešavalo. Vrijeme ovdje je lijeno, nepomično stoji i sve je nekako isto…
Međutim, ona napetost među ljudima je također ista kao i prije tvog teškog odlaska. Prevelika
sam ptica da bih stala u kavez izmišljene realnosti u kojoj je mržnja neizostavan dio. Okruženje
me pokušava uhvatiti, ali uporno i vješto bježim. Ostala sam i ja ista, ostala sam onaj isti sanjar.
Iako ulazim u neke „ozbiljnije“ godine, često maštam… Volim zamišljati kako bi izgledali naši
životi da se oni stravični događaji devedesetih godina nikada nisu dogodili. Možda bi mi i dalje
bila komšinica i možda bismo se sada zajedno spremale za ispitne rokove. Međutim, znaš kako
kažu, da se sve dešava s razlogom, pa nekad pomislim da je ta patnja bila suđena našem kroz
historiju već izmučenom tužnom narodu, ali maštam o tome da su krivci pravedno kažnjeni, a
ostali naučili lekciju. Prvi korak ka stvaranju uslova za dugotrajni mir je shvatanje besmislenosti
rata. Problem je u tome što je učenje lekcija „previše teško“ u odnosu na ostvarivanje isključivo
ličnih interesa i uništavanje života komšijama.
Ta riječ „rat“ je toliko nelogična… Sastoji se od samo tri slova, a u nju stane toliko boli, vrisaka
i suza. U ta tri slova stane toliko ubijenih nedužnih porodica zbog interesa ljudi koji su za
vrijeme tih nemilih događaja zaštićeni u skloništima sastavljenih od gomile novca.
Nakon svakog stravičnog i bespotrebnog krvoprolića kažu da se više nikad neće ponoviti, a
sada čujem da pokreću neke nove ratove i upoređuju ih s ranijim. Bave se brojkama, kao da iza
njih ne stoje živa bića. Jedna žrtva je puno, jer je to jedno nekome bilo sve. To jedno je voljelo, grlilo i sanjalo. Sve prođe, pa će tako i njihova patnja… Pitam se da li će potomci preživjelih za nekoliko decenija unutar granica svog uma živjeti ratno stanje za vrijeme kojeg nisu bili ni rođeni, kao što je, nažalost, slučaj ovdje.
Razmišljam i o tome kako komplikujemo život, koji je sam po sebi vrlo jednostavan. Barem bi
trebao biti takav… Mir smo pretvorili u rijetki fenomen, a rat u svakodnevnicu. Pronalaze toliko
načina da nas sve unište, a tako malo da nas spase. Dok milioni u ćoškovima svojih sobica mole
za ozdravljenje svojih najmilijih, neki drugi sve više ulažu u oružje, kao da lijek za opstanak
ljudske vrste izlazi iz njega. Pronalaze i prazne izgovore zašto je finansiranje ubistava korisno,
jer ipak se od umjetnosti i ljubavi, kako kažu, ne može živjeti. Na dnu tamnog tunela njihove
podsvijesti leži znanje da je ljubav istovremeno najnadareniji arhitekta i najvrjedniji radnik; da
ona gradi mostove s kojih se vide veličanstveni prozori slobode. Međutim, te činjenice im ne
pune džepove.
„Čovjek je čovjeku vuk“, nije neko novo uvjerenje do kojeg smo došli u savremenom dobu.
Korijenje međuljudske mržnje duboko je kao kod platana u onim starim drvoredima kod
Rondoa. Ova izreka je nastala od starih Rimljana, a nakon nje je mnogo suza proteklo i krvi
prolito. Gledamo jedni druge kao životinje, kao predmete, kao brojeve i zato pronalazimo
smisao u mržnji.
Kao da krv imena piše, neke zvijeri prerušene u kostim čovjeka zbog njih su ubijale ljude pune
snova. Godinama kasnije, kažu da trebam mrziti tvoje ime jer ih podsjeća na te zločince, ali ja
ga ne mogu mrziti jer me podsjeća na tebe. Podsjeća me na sretne momente djetinjstva kad smo
zajedno farbale svijet najveselijim bojama i na svaki pad pri kojem si mi ruku pružila. Ime ti je
tako lijepo, tako nježno, tako ljudsko!
Cijela domovina nam pati kao ovaj grad. Nadamo se boljem, ali ne činimo ništa. Umorni smo,
a oni nas još uvijek dijele, znajući da nam je upravo to prouzrokovalo ovakvu sadašnjost. Zli
ljudi ne mogu shvatiti tu bol. Oni traže novac, a porodice sinove, braću, očeve, muževe… Može
li se to porediti?
Zaboravih ti napisati, zrake Sunca su, također, ostale iste. Još uvijek tope asfalt u vrućim ljetnim
danima. Često poželim da istope i tu mržnju među ljudima, prospu je u Neretvu, Neretva u
more, a more u nepovrat. Bilo bi lijepo da te iste zrake ugriju naša srca i napune ih ljubavlju,
jer je upravo ona temelj mira, koji je temelj sreće.
Vidi me kako sam kontradiktorna, kažem da nema ništa novo i onda ispišem ovoliko pismo.
Tako ti je to kod nas: nikad ništa, a uvijek nešto. Nadam se da si dobro i da će mi te ljeto dovesti
nazad da opet šetamo našim ulicama.
Piši mi i čuvaj se,
Tvoja Lejla.
Džana Sefo
Gimnazija Mostar