Tara Prasko je predsjednica Mreže savjeta/vijeća učenika Srednjobosanskog kantona. Dolazi iz Bugojna i pohađa Mješovitu srednju školu Bugojno, smjer opća gimnazija. Bavi se aktivizmom i volonterizmom već niz godina, a osim toga napiše i koju pričicu.
Tara, reci nam nešto više o svojoj školi kao i gradu iz kojeg dolaziš?Škola koju pahađam, Mješovita srednja škola Bugojno, starijoj generaciji je poznatija i kao Gimnazija „Mahmut Bušatlija“, tada nazvana po istoimenom narodnom heroju, rođenom Bugojancu. Priča o ‘mojoj’ školi počinje odmah nakon Drugog svjetskog rata, samo je tada bila Državna realna gimnazija. Također je neophodno spomenuti i školsku zgradu koja je izgrađena još u vrijeme Austrougarske monarije, i već je uveliko zagazila u drugo stoljeće. Tu je bila smještena gradska vlast, pa je imala funkciju zgrade Gradske općine, pa je bila i Kino „Partizan“. Danas, kroz ovu ustanovu je prošlo nekoliko hiljada učenika koji su uspješni ljudi (veći naglasak na ljudi!). Također, Bugojno je jedan gradić raznih kultura, religija i nacija u srednjoj Bosni. Pijemo i kafu i kahvu i kavu, ali zajedno uživamo u sve i jednoj. Široj internet masi poznati i po kružnim tokovima.
Pored aktivnosti u Mreži da li si aktivna u još nekom omladinskom udruženju?
Osim aktivnosti u Mreži, uključena sam u rad Asocijacije srednjošklolaca u Bosni i Hercegovini i Omladinske novinske asocijacije u Bosni i Hercegovini.
Od kada si članica Mreže?
Članica sam Mreže od 19.oktobra 2018.godine, te sam postala dio rukovodstva kao PR menadžer na prvom trening-seminaru. Na toj funkciji sam bila do 4. oktobra, kada sam izabrana za predsjednicu, pa moj ‘mandat’ traje još uvijek. Dotadašnji rad vezan za aktivizam i volonterizam, su prepoznale moje kolege i ‘povukli’ me sa sobom u ovu Mrežu prijateljstava kroz čije članstvo sam naučila mnogo i znatno se unaprijedila.
Ko još čini rukovodstvo Mreže Srednjobosanskog kantona?
Kroz moj prvobitni angažman u rukovodstvu mog kantona, vječito je preovladavala muška populacija, pa sam se skupa s njima borila da dignemo vijeća učenika iz našeg kantona na viši nivo, te sam im jako zahvalna na tome. No, ove godine je došlo do preokreta, pa imam priliku raditi sa dvije divne mlade dame, Lamijom Leko kao potpredsjednicom, te Dragicom Bagarić kao PR-om Mreže.
Koje ste aktivnosti do sada uspješno završili?
Obilježili smo „Dan srednjoškolaca“, „Dan volontera“, „Dan zaljubljenih“,… ali mimo toga, „Jedan slatkiš, jedno dijete“ mi je još uvijek ubjedljivo najdraža akcija, koja iz godine u godinu ima sve više uspjeha. Informisali smo učenike o radu Mreže, oformili budžete, informisali učenike u pravilnicima i obavezama srednjih škola, te rješavali probleme sa kojima su se vijeća učenika u našem kantonu suočavali. Imali smo u planu „Čajanku“ sa ministrom gdje bismo razgovarali o onom što nas zanima, međutim, to ćemo morati pomjeriti zbog sadašnjih dešavanja.
Odakle želja da budeš predsjednica i kako se može unaprijediti rad Mreže u SBK?
Ambiciju za člana rukovodstva ponijela sam na prvi susret sa Mrežom, znajući da ću svojim trudim moći pomoći drugim članovima, ali i oni meni. Predsjednica jesam, ali svaki član doprinosi mnogo, nebitno kakvu funkciju obavljao. Svi smo tu jedni za druge, međusobno se savjetujemo i pomažemo. Da bismo unaprijedili Mrežu, potrebno je pokazati svim srednjoškolcima, ali i široj masi, šta sve članovi Mreže rade i koliko se zapravo bore za svoje kolege.
Šta to srednjoškolci mogu pronaći samo u Mreži?
Ono što sam ja pronašla u Mreži bio je širok, topao zagrljaj koji me dočekao čim sam napravila prvi korak ka istoj, što mi je pružilo ogroman motiv i želju za svim u budućnosti. Poznanstva i druženja stečena u Mreži jednostavno ne zaboravljaš, jer su to ljudi za čitav život. Poslije pet dana provedenih skupa na Mirovnom kampu, slobodno mogu reći da bismo svi ustali jedni za druge bez kakvih problema, jer se dobro sjećam puštenih suza poslije samo pet dana provedenih zajedno.
Da li su mladi dovoljno aktivni i bore li se za svoja prava? Mogu li se više potaknuti na aktivan angažman?
Mladi jesu znatno aktivniji nego prije, što dokazuje i ogroman broj članova raznih omladnskih organizacija, a i sve veći broj tih organizacija. Mladi su spremni da se bore, da izađu i pokažu svoje želje, stavove i mišljenja, međutim, kod mnogih još uvijek postoji dio straha zbog svega toga. Otklanjanjem te doze straha, podignuli bismo angažman omladine na znatno veći nivo.
Je li teško baviti se aktivizmom i volonterizmom?
U početku bavljenja aktivizmom i volonterizmom, osjećala sam strah što je bilo i normalno u tim godinama. Nije da sam se plašila iznijeti svoje mišljenje, već sam se plašila da neću imati podršku od porodice, kolega, od ljudi koji su bili najbitniji faktor u mom životu. Međutim, vremenom sam shvatila da su pravi ljudi i prava podrška uvijek tu iza leđa, ne moraš ni da ih vidiš, čvrsto drže ruke u zraku kako bi te sačuvali ako padneš, pružili sigurnost i spas. Podrška uvijek postoji ako smo sigurni u svoje odluke i ustrajni u svojim ciljevima. Kad budemo svjesni toga, prepreka neće biti.
Nakon srednje škole koje su tvoje želje i ambicije?
Pa slobodno ću reći da još od trećeg razreda osnovne škole planiram da se bavi pravom, pa sam ostala ustrajna u svojoj želji. Mada, možda me okrene neki trenutak pa upišem i novinarstvo, ništa sigurno ne mogu reći jer sam jako svestrana osoba. Osim toga volim da putujem pa bih i to postavila na visoku ljestvicu ‘bavljenja’ u životu. No, kad svedem svo ovo razmišljanje o ambicijama i životu, sve što želim je biti sretna. A sreća dolazi uspunjenjem svojih ciljeva, a jedan od njih jeste i pružanje pomoći svima kojima je ista potrebna, nebitno u kom polju. Svi imamo pravo biti sretni.
Čime se baviš u slobodno vrijeme?
Ovaj period izolacije mi je baš pružio priliku da se okušam u nekim starim hobijima. Recimo, kao mala sam crtala divno, neki veliki talenat, no sad smo zaključili da sam ostala na tom nivou ‘mala’. Ali nije ni bitno, još uvijek uživam u tome. Što se tiče društvenih mreža, ne provodim mnogo vremena tu, više sam za čitanje nekog dobrog krimi romana. Ili romanse, još bolje za ove prohladne dane.
Omiljeni film, muzika?
Uvijek su mi najveći problem predstavljala ova pitanja ‘najdraži’. Tako da pitanje o najboljem filmu preskačemo, ali mogu da predložim knjigu od J. Patterson-a ‘Prva žrtva’. Nisam čula da se iko pokajao poslije nje. Muziku,… slušam ex-yu i stranu muziku uglavnom. Balašević kao jako bitan faktor mojih muzičkih izbora također. A najdraža pjesma, ubjedljivo Tom Odell sa ‘Another Love’.
Najdraža javna ličnost?
Ako brojimo jaku djevojčicu, Gretu Thunberg kao javnu ličnost, onda imam najdražu.
Nešto o tebi što nismo znali?
Pa kao najbolju karakteristiku definitivno bih ponovila činjenicu da sam nasmijana 85% vremena, ali to se već uveliko zna, pa bih vam predložila da se osmjehnete i kad je najgore, mene je izvuklo svaki put.
Tvoja poruka svim srednjoškolcima i članovima Mreže?
Kao poruku želim da kažem ono što je meni trebalo da čujem kad sam pravila prve aktivističke korake, a nije mi imao ko reći. U aktivizmu nikad niste sami. U aktivizmu ne postoji ja, ti, već mi, i svi smo skupa. Od najsitnijih stvari do najrazličitijih mišljenja. Uvijek si čuvamo leđa. <3