Melisa Lerić je naredna predsjednica čiji intervju objavljujemo na našoj web stranici. Melisa dolazi iz Mostara i učenica je Srednje elektrotehničke škole. Predsjednica je Mreže vijeća učenika Hercegovačko-neretvanskog kantona/županije. Profesionalno se bavi rukometom. Veliki je ljubitelj životinja. U intervjuu nam govori zanimljivu priču o tome kako je ušla u Mrežu.
Melisa, za početak nam reci nešto o Mostaru i zašto si izabrala elektrotehničku školu?
Neki kažu da je jedan od najljepših u BiH, a ja kažem da je najljepši grad u BiH, moj Mostar. Bezbroj građevina iz Osmanskog perioda, rijeka Neretva, vrelo Bune, Stari Most sve to čini moj Mostar i mnogo više, dobri ljudi, Mostarci, moji Mostarci. Na kraju devetog razreda jedina škola koja je bila u mojoj glavi i opcija za upis je gimnazija, ali spletom okolnosti onako na mostarskom „ćelopeku“ pijući kafu sa drugaricama dođošmo na temu elektro škole. Kroz šalu jedna reče „hajde što da ne“ i tako umjesto gimnazije, upisali smo elektotrehničku školu. Škola je to sa sigurno najboljim receptom za formiranje obrazovanih ljudi koji će biti sposobni za daljnje školovanje.
Od kada si članica Mreže, i kako si postala predsjednicom?
Članica Mreže sam od jedanaestog mjeseca prošle godine. U Mrežu ušla sam sasvim slučajno. Jednog dana direktor mi je rekao za trening Mreže i da ne idem na nastavu tri dana. Pričao je on još nešto o Mreži, o njenom radu, ali jedino što je ostalo u mojoj glavi je da tri dana nema nastave za mene. Tako sam došla trening i pomislila da će to biti nešto dosadno, ali desilo se nešto sasvim suprotno. Djeca iz cijelog kantona okupila su se, igrala i družila te više saznali o radu i aktivnostima Mreže. Na kraju se biralo rukovodstvo. Izabrana sam za predsjednicu. U rukovodstvo su još izabrane Amina Hujdur i Marija Kovač. Isplanirali smo brojne aktivnosti tokom ta tri dana. Neke od njih smo realizovali, a neke tek čekaju svoju slavu. „Međunarodni dan srednjoškolaca“ obilježili smo okupljanjem srednjoškolaca iz cijelog Mostara. Zagonetkama smo ih doveli do tržnog centra gdje smo nastavili sa interaktivnim igricama i nagradama za pobjednike. Najveća akcija Mreže je sigurno „Jedan slatkiš, jedno dijete“, gdje je naš kanton ove godine premašio svoje dosadašnje rezultate sa skupljenim brojem paketića na šta smo preponosni. Razgovarali smo još i o našoj kampanji, o aktivnostima našeg kantona u drugom polugodištu.
Odakle ambicija za predsjednika i koji su ti planovi u Mreži?
Kao sportaš imam jaku ličnost, brz jezik te sam svojim malim govorom uvjerila kolege da sam ja pravi kandidat za predsjednicu. Cilj nam je da uključimo što veći broj srednjoškolaca u Mrežu i upoznamo ih sa samom Mrežom i aktivnostima. Upoznamo sa svim onim divnim aktivnostima koje činimo da bi pomogli drugima, ali i obrazovali kako sebe tako i druge raznim radionicama, izgradili jače ličnosti, napredovali u govornim vještinama.
Kako se može unaprijediti rad Mreže?
Da bi unaprijedili rad Mreže potrebno je proširiti glas odnosno upoznati sve srednjoškolce sa onim što ona nudi, jer u većini slučajeva neinformisanost je najveći problem.
Čime želiš da se baviš kada završiš školu?
Želja i ambicija je mnogo, a kuda će put da me odvede stvarno nemam odgovora, moje je da radim i da se trudim najbolje što mogu. Rezultati će sigurno doći.
Da li si aktivna na društvenim mrežama?
Dok smo manji društvene mreže su nam glavna zanimacija, ali odrastanjem čovjek shvati da virtualni svijet nije toliko važan. Barem u mom slučaju je tako. Više volim ono malo slobodnog vremena što imam da provedem sa porodicom ili sa prijateljima.
Najdraži film, serija?
Kakav mi je „bućkuriš“ u glavi ,takav je i u izboru pjesama ,serija i svega vezanog za moje aktivnosti. Mada mogu reći da sam ogromni fan ljubavnih serija, filmova i pjesama na tu temu.
Koja ti je najdraža javna ličnost?
Da imam neku najdražu ličnost nemam, jer svi smo mi ljudi od krvi i mesa i griješimo. Ono što pokušavam je da od svih uzmem ponešto i ugradim u svoju ličnost ono što valja. One prave i cijenjene osobine, a po meni su to ljudskost i dobrota.
Tvoja poruka srednjoškolcima?
Moja poruka bi bila da život nije bajan. Put neće biti lagan, neće uvijek biti onako kako želimo, ali ono što je važno da nikada ne odustanemo. Kasno je samo onda kada umremo. Sve dok dišemo i dok našim venama teče uzavrela krv, trebamo i moramo da se borimo.