O, sine bosanski! Ti, kćeri kršnih brijegova! O, djeco plemenite krvi, evladi hitrih riječnih dubina!
O ti, čovječe, što iznikao si iz zabranjenih ljubavi poharanih bosanskih sokaka – šaljem ti pismo o
miru. Shvati ga, sa odgovornošću na duši, kao zapis o emanetu naših odveć snenih predaka.
Ispovijedit ti želim da svaki moj centimetar ove zemlje, i tvojim se zove. Da svaka je gruda njena
od tri duše odvajana. Makar od onih, koje samo su je svojom zvati znale. Ispovijedit ti želim i to
da se ovdje spokoj skupo plaća. No je vrijedan, i najkrupnije pare. Da znaš i da pamtiš – Bosna je
ova čedo krvlju okupano, pa uspavano u kolijevci mira.
U miru koji krivudavom putanjom hodi i mijenja parametre svog kuveta svaki dan. U miru što
klupko je sreće svakom ko na pedljima ga ovim traži. U miru koji svakog dana prima drugi lik, no
drugačije sa njim kao da ni ne bismo živjet znali… I ne, nismo mi zbog toga ni prosječni ni
ograničeni, nismo ni zatupljeni ustupljenim okvirima. Mi smo narod, koji spaja niti bosanskog
ćilima, čak i kad nam prekidaju tkalački stan. I oni koji bježe od srkleta i huje. Jer živjeti je uvijek
bilo ljepše na komadu mirne savjesti, već na komadu tuđeg neba. Upamti, sine, i ti, mila kćeri, da
nisu i neće vremena uvijek biti bajna. Ljuljaju se i ovdje odavno stubovi društva, pucaju šavovi i
rasplinjavaju misli. Dijele se rijeke i šume na žute, crvene, plave. Bujaju čežnje i isprazni ciljevi,
lažne nade i politički pamfleti. No, ne rekoh vam, da time buja mržnja, nit da raste jaz među
insanima. To vam ne rekoh, jer toga u miru nema. Nema užasavajućih talasnih frekvencija, ni krvi,
ni ubitačnih pogleda. Nije dijete to mir. Mir ti je kod nas, to što i rahatluk. Da Una žubori a sobom
ne satire krv, i džamijom da ezan odzvanja dok razliježe se zvuk crkvenog zvona. Mir ti je dijete
kad tvoj dedo Mustafa i Ivanu kruban nosi. Kad imaš vakta da pored Neretve posjediš, pa te
preplavi blagoslov toga što živiš. Mir je i kad odgajaš dijete da ne mrzi, samo gaji zdravu prisnost
ka svome. Mir je da ga mirom osjetiš, ne silom vjeruješ. Želim da znaš, da ovo što mi živimo,
možda, sa nečije gledišne tačke, i nije mir. Samo mrvice toga što naše duše željne su da pojedu.
Pamti dijete, na tebi je emanet da od mrvica hljeb napraviš. Hljeb, kojim će se hraniti i oni koje
zoveš “moji”, pa možda i više oni što ih osloviš sa “njihovi”.
Pamti, da je bosansko ruho tebi u ruke ostavljeno. Da ga čuvaš, u dubine sehare spremaš, da na
mahane mu zašmiriš. Znaj sinko, da je nama, ovo što živimo – mir. Mir koji nas još uvijek ponekad
drži budnima. Srodio se s nama, i mi s njim, u blagoj letargiji naših svakodnevnica. Ispovijedit ti zadnje želim dijete. Oporučit – ako kažem možda me bolje shvatiš. Želim da i kad budeš zasipao
moj mezar kvrgavim komadima zemlje, čuvaš ovo što se kod nas zove mir. Da se vratiš kući, i
prije počinka ispovjediš evladima svojim, ono što ja ispovijedam tebi. Reci im sine, da je malo
više ljubavi, a malo manje interesa, rijeka bi mirno tekla svojim tokom. Da je malo više sretnih
kad na molitvu poziv začuju. Da je malo više onih koji je dovom il’ ispovijedju čuvaju, cvjetala bi
vazda Bosna čistinom i smirajem bijelih ljiljana.
Amina Zukan
JU „Gazi Husrev-begova medresa“ Sarajevo